Naši bubnjići se razvijaju već i prije našeg rođenja.

Već od petog mjeseca trudnoće fetus reagira na zvukove, dok je vid posljednje osjetilo koje se razvija prije rođenja djeteta. Zahvaljujući stereofoniji nastaloj pomoću naša dva uha, mozak potpuno svjesno pronalazi izvor zvuka, kao što nas savršeno može smjestiti u prostoru zahvaljujući zvučnoj kulisi. Isto se tako možemo podsvjesno staviti u pauzu kad nam informacije okruženja ne donose glavne zvučne, odnosno alarmantne signale, kao što nas u trenutku znaju probuditi kad se bitni zvučni element detektira (riječ, vozilo koje se približava, zvono, telefon, ….). Što znači da koncentrirajući se na izvor zvuka prelazimo iz onoga “čuti” u “slušati” – i baš na tome “slušati” nalazi se osnova projekta.

Tehnički dio ovog projekta zasniva se na razvoju zvučnog interaktivnog iskustva u vremenskom razdoblju kad je bežična energija postala dio svakidašnjice.
Korisnik aplikacije može slušati razne priče, nečiju tuđu intimu zahvaljujući zvučnom otisku svakojakih informacija koje oslikavaju svijet današnjice. Svako pojedino mjesto slušanja, odnosno svaka zvučna ploha aplikacije, postaje još jedan svjedok memorije prošlosti i sadašnjosti, te mjesta u kojem egzistira.

Gibajući se putanjom s jednog mjesta za slušanje na drugo, korisnik aplikacije prepoznaje zvučni izvor energije koji se prelijeva iz praznoće i započinje živjeti u njegovom uhu. Ovim projektom cilj je dovesti posjetitelja u zvučni centar staklenog zvona jer zvuk traje vječno. Zvuk je vibracija koja postoji samo onda kad se čuje. Za čovjeka on može iščeznuti, ali nastavlja trajati u tišini i to je njegova najveća moć.